Prepoznala sam snažan karakter i snagu u njemu. Gužva je
velika, ulice su pune automobila jer kiša lije već danima bez prestanka.
Gotovo je nemoguće kretati se peške. Ali eto, neki od nas i to moraju.
Nebo je sivo a kišna zavesa ionako sužava vidno polje. Automobili ne
paze ni malo, u prolazu vas zapljuskuju ogromnim količinama prljave
vode. Kako su samo nekulturni! Pa valjda primećuju da kiša snažno lije,
da ljudi postoje na ulicama, zar se tako juri dok se kišni dani ređaju
jedan za drugim?! Kako god, ovako je počeo taj jesenji dan. Pešaci
pognutih glava hodaju uvlačeći glave u kapute i šalove kako bi sprečili
da ih vetar ubije, i ako je moguće, koliko-toliko smanje dodir hladnog
vazduha sa površinom kože. Kišobrani prolaznika su nisko spušteni na
lice kako bi sprečili da vetar nanosi kapljice vode u oči. Desilo to da
sam se približavala semaforu i čekala zeleno svetlo koje bi omogućilo
prelazak na drugu stranu. Svi se držimo podalje od ivice jer trotoare i
ulice dele velike bare vode koju šahte više ne primaju u sebe. Tada se
nečija noga spustila na pesašački prelaz, mali školarac. Njegovu sitnu
građu naglasila je velika i teška školska torba kao i kišobran prevelik i
za tri prvačića. Svetlo je i dalje bilo crveno. Koračajući ka sredini
ulice nije obraćao pažnju na vozila kojima su upravlajli nervozni
vozači. Bilo je sigurno, neće stići na drugu stranu. U tom trenutku u
letu sam videla momka koji istrčava na ulicu i grabi malog dečaka. Čula
se škripa točkova i sirene kao i psovke vozača. Dečak je bio na drugoj
strani ulice, siguran. Dobio je brižan pogled momka koji ga je spasio i
ostao da gleda za njim. Sve se ubrzo vratilo u normalu. Rominjanje kiše
dopunjeno je gunđanjem pešaka i sirenom vozila.
Nisam videla lice junaka. Kapa mu je bila navučena preko lica, kada je pustio dečaka iz ruku, samo je nastavio svojim putem ne osvrćući se na naša napeta lica. To je junak. Delo je za njega samo po sebi nagrada.
Nisam videla lice junaka. Kapa mu je bila navučena preko lica, kada je pustio dečaka iz ruku, samo je nastavio svojim putem ne osvrćući se na naša napeta lica. To je junak. Delo je za njega samo po sebi nagrada.